PUNOCA ŽIVOTA
Ako se zapitamo što je svrha života, promatranjem prirode oko sebe vidimo da se sve razvija.
Biljke i životinje rastu, - teže ispunjenju. Cvijeće nastoji da se rascvjeta, ljudsko biće da ostvari svoj puni potencijal; sve ima tendenciju da se razvija i raste. Svaka faza života i rasta izraz je kreativne inteligencije.
Kreativnost je misao, ideja o nečemu što treba stvoriti. Taj stvaralački akt u prirodi se neprekidno događa. Sve se stalno mijenja i raste dajući povoda za oblikovanje novih formi. Zato kažemo da je kreativnost prisutna svuda.
Inteligencija daje svrhu i povod rastu, ona stvara principe promjene. Stvaranje novih formi u prirodi ima određenu svrhu i red, što znači da inteligencija određuje evolucionarni pravac rasta i reda. Život se prostire od nemanifestiranog do manifestiranog izraza kreativne inteligencije. Neizražena priroda inteligencije je puna u svojoj Apsolutnoj, nikad promjenjljivoj vrijednosti, a manifestirana priroda kreativne inteligencije je puna u promjenjljivoj vrijednosti. Punoća nije samo izvor života, također je i cilj. Cijeli život teži zadovoljstvu i potpunosti, znači povečanje sreće je svrha života. Ali kako da je ostvarimo u osobnom životu?
Prvo, trebali bi dobro funkcionirati u nesređenoj okolini. Spomenuli smo sadašnje Željezno doba i destruktivne snage, ali ma koliko ono trajalo, nosi u sebi klicu novog Zlatnog doba. Mi bi trebali biti nositelji te klice. Danas se moć koristi u terminima destrukcije, umjesto kreacije, mediji se koriste u ime profita za kontrolu i zatupljivanje. Ali mi ne moramo biti dio toga, imamo slobodu odlučivanja i ta sloboda je naša moć. Utvrđeni u sebi djelujmo, to znači željeti i pustiti kreativnu inteligenciju da se pobrine o detaljima. Ta inteligencija upravlja cijelim svemirom, ako mogu imati povjerenja u to, tada mogu imati povjerenje da će upravljati detaljima mojih želja. Ako nekad izgleda da stvari ne idu kako hoću, puštam ideju o tome kako trebaju biti, sa povjerenjem da u ovom trenutku možda ne znam cijelu situaciju.
Trebamo biti potpuno samoodnosni, tako dolazi do spontanog prepoznavanja našeg unutrašnjeg savršenstva. Trebamo prepoznati sebe kao stvaratelja svih svojih iskustava, bez krute vezanosti za rezultate istih.
Drugo, ne stvarajmo granice putem analiza, etiketa i interpretacija. Prestanimo osjećati potrebu klasificiranja ljudi, stvari i događaja kao dobre i loše, one samo jesu. Dobro i loše su riječi za ono što činimo, a ne za ono što jesmo. Naučimo opraštati sebi i drugima. Uvijek stvarajmo radost za sebe i druge, neka ljubav bude svrha našeg života, jer ona je primarni uzrok postojanja.
Treće, trebamo poštovati prirodu, mi smo s njom povezani. Trebamo uživati u trenutcima tišine i samoće u prirodnoj okolici. Zatim vjerovati u svoje osjećaje, biti poput djece, uživati u igri i fantaziji a ne biti kruto vezani na obranu svojih stajališta. Budimo tihi svjedoci života - borci za prosvjetljenje duha, utemeljenog u Apsolutnoj vrijednosti dinamizma i tišine.
A što reći za život u dvoje? Tada živimo za drugoga i to je sve, takav život odricanja je mnogo potpuniji nego život samca. Dvije osobe žive jedna za drugu, to požrtvovanje daje punoću srca. To nije teret, davanje potpunog života drugome je ono iz čega proističe punoća vlastitog života. Potreba za ljubavi je prirodna i kada je predanost uzajamna, život teče u valovima ljubavi i donosi punoću životu. Unatoč razlikama, ako postoji ljubav i u razlikama se uživa.
Do poteškoća dolazi kada čovjek sebično gleda samo svoje interese, tada dolazi do grčenja u srcu i povrede u duhu. Gubimo onu blagost i nevinost a život postaje muka. Razlika u mišljenju je u redu, jedan uvijek pogleda u nutrinu drugoga i ako ona kaže to i to, u redu možda ona to voli pa ću se i ja složiti s tim. Uvijek ''da'' na površini, a kasnije možemo reći: ''Mislio sam o tome, možda bi bilo dobro da napravimo tako i tako.'' Čitava stvar se događa tako prirodno i ne treba manipulirati s intimnošću tog odnosa. Kada su srce i razum usklađeni u uzajamnoj predanosti, to daje vrijednost našem životu. Srce koje je prepuno ljubavi, skupocjena je bit ljudskog života i blagoslov neba. Ljubav je vječna, ona je slava Apsoluta i cilj svake sudbine. Zato je veoma važno iznjeti van svoju duhovnost. Čistu svijest treba izložiti vatri akcije, ako je želimo učvrstiti i ostvariti svoj puni potencijal - PUNOĆU ŽIVOTA.
Josip Jeričević
